Vidi...u nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš. Posebno kad si mlad.
Zaljubiš se, ali ga ne voliš ? Zar to nije isto ?
Ne znam, meni nije. Zaljubiš se, jer je to potrebno tebi a voliš jer je to potrebno nekom drugom. Ne misliš ? Jedno je kada čezneš za nekim ko je daleko, a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.
Only once in your life, I truly believe, you find someone who can completely turn your world around. You tell them things that you’ve never shared with another soul and they absorb everything you say and actually want to hear more. You share hopes for the future, dreams that will never come true, goals that were never achieved and the many disappointments life has thrown at you. When something wonderful happens, you can’t wait to tell them about it, knowing they will share in your excitement. They are not embarrassed to cry with you when you are hurting or laugh with you when you make a fool of yourself. Never do they hurt your feelings or make you feel like you are not good enough, but rather they build you up and show you the things about yourself that make you special and even beautiful. There is never any pressure, jealousy or competition but only a quiet calmness when they are around. You can be yourself and not worry about what they will think of you because they love you for who you are. The things that seem insignificant to most people such as a note, song or walk become invaluable treasures kept safe in your heart to cherish forever. Memories of your childhood come back and are so clear and vivid it’s like being young again. Colours seem brighter and more brilliant. Laughter seems part of daily life where before it was infrequent or didn’t exist at all. A phone call or two during the day helps to get you through a long day’s work and always brings a smile to your face. In their presence, there’s no need for continuous conversation, but you find you’re quite content in just having them nearby. Things that never interested you before become fascinating because you know they are important to this person who is so special to you. You think of this person on every occasion and in everything you do. Simple things bring them to mind like a pale blue sky, gentle wind or even a storm cloud on the horizon. You open your heart knowing that there’s a chance it may be broken one day and in opening your heart, you experience a love and joy that you never dreamed possible. You find that being vulnerable is the only way to allow your heart to feel true pleasure that’s so real it scares you. You find strength in knowing you have a true friend and possibly a soul mate who will remain loyal to the end. Life seems completely different, exciting and worthwhile. Your only hope and security is in knowing that they are a part of your life.
|
|
I believe that everything happens for a reason. People change so that you can learn to let go, things go wrong so that you appreciate them when they're right, you believe lies so you eventually learn to trust no one but yourself, and sometimes good things fall apart so better things can fall together.
NIKOLA: Rani mraz?
VASA: Eto, vidiš da ne vredi, pozaboravljao si i ono malo ratarskog što si znao. Rani mraz, moj prijatelju. Padne tako po mladim voćkama. Po tek niklom žitu. Po čokoću. Nežno, kao čipkani veo. U snu. Da i ne primetiš. I odredi im sudbinu. Da cvetaju a ne rode. Uvenu. Ili da ponesu kao nikad, ako mu se odupru. Nekom pelen, nekom struk bosiljka, nekog kazni, nekog blagosilja, kažu stari paori.
NIKOLA: Vaso. Jesi li je video ikad?
VASA: Ne. Njega sam sreo jednom. Na trkama, u Šiofoku. Vratili su se, čim je proglašena Jugoslavija, na imanje Nađ-Mandićevih, negde pokraj Kesthelja. Ćerka im je prava lepotica, imaju još dva dečaka, zdravi su, reče mi, sretni, veseli. On je nekakav županijski načelnik, ona pomalo podučava francuski. Ali, ne. Video je nisam.
NIKOLA: Vaka. Pa, i ti si je voleo, priznaj…
VASA: Hej? Otkud sad to? Brdo peska iscurilo je od onda iz peščanih satova. Ne teraj me da se pentram na tu planinu ovako mator. Vidi, u nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš. Posebno kada si mlad.
NIKOLA: Zaljubiš se ali ga ne voliš? Zar to nije isto?
VASA: Ne znam, meni nije. Zaljubiš se, jer je to tebi potrebno a voliš jer je to potrebno nekom drugom. Ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.
VASA: Eto, vidiš da ne vredi, pozaboravljao si i ono malo ratarskog što si znao. Rani mraz, moj prijatelju. Padne tako po mladim voćkama. Po tek niklom žitu. Po čokoću. Nežno, kao čipkani veo. U snu. Da i ne primetiš. I odredi im sudbinu. Da cvetaju a ne rode. Uvenu. Ili da ponesu kao nikad, ako mu se odupru. Nekom pelen, nekom struk bosiljka, nekog kazni, nekog blagosilja, kažu stari paori.
NIKOLA: Vaso. Jesi li je video ikad?
VASA: Ne. Njega sam sreo jednom. Na trkama, u Šiofoku. Vratili su se, čim je proglašena Jugoslavija, na imanje Nađ-Mandićevih, negde pokraj Kesthelja. Ćerka im je prava lepotica, imaju još dva dečaka, zdravi su, reče mi, sretni, veseli. On je nekakav županijski načelnik, ona pomalo podučava francuski. Ali, ne. Video je nisam.
NIKOLA: Vaka. Pa, i ti si je voleo, priznaj…
VASA: Hej? Otkud sad to? Brdo peska iscurilo je od onda iz peščanih satova. Ne teraj me da se pentram na tu planinu ovako mator. Vidi, u nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš. Posebno kada si mlad.
NIKOLA: Zaljubiš se ali ga ne voliš? Zar to nije isto?
VASA: Ne znam, meni nije. Zaljubiš se, jer je to tebi potrebno a voliš jer je to potrebno nekom drugom. Ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.
Ljuta si na sebe, jer ti nedostajem, prznice mala. Nedostajem i sebi otkad smo sazvežđe podelili, pa svako gazduje svojom samoćom… Budalo jedna, nemaš pojma koliko te volim, ovako budalast. I drugi su blesavi, al’ ne umeju k’o ja da lepo popričaju sa tobom kada te nema, ni da poskakuju trotoarom u pokušaju da usklade korak sa tobom, nevidljivom… Žao mi što nisi tu, da vidiš kako je lepo sa tobom.
Znaš prijatelju, ja sam nju voleo. Ono mislim, baš voleo. Istinski, ludo i bez razmišljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveća. Sa mnogima sam bio, ali uvek sam nju nosio u srcu. Najviše mi je trebala, a eto.. Baš njoj sam najviše bola donosio. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je terao od sebe. Stalno joj se vraćao, a ustvari bežao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sledečem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada…
-A šta sada? Preboleo si je?
Ma kakvi! Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
– Zašto sada ne odeš i kažeš joj sve?
Eh, vidiš… Uspeo sam šta sam hteo. Otišla je od mene. Sad kad se vratim, više je nema. Kažu da voli drugog, znam da to nije istina.. Ali…
– Idi do nje onda.
Ne mogu.
– Zašto?
Uključila je razum. Shvatila je da sam, ipak, preveliko đubre i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasično. Ne mogu biti tu za nju, a uvek ću očekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteže doći i zagrliti je, mada znam da ona meni bi.
- Tebe je nemoguće shvatiti!
Eh prijatelju,znam.. To čujem često. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume…
– Ko!?
Pa, ona, druže…
-A šta sada? Preboleo si je?
Ma kakvi! Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
– Zašto sada ne odeš i kažeš joj sve?
Eh, vidiš… Uspeo sam šta sam hteo. Otišla je od mene. Sad kad se vratim, više je nema. Kažu da voli drugog, znam da to nije istina.. Ali…
– Idi do nje onda.
Ne mogu.
– Zašto?
Uključila je razum. Shvatila je da sam, ipak, preveliko đubre i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasično. Ne mogu biti tu za nju, a uvek ću očekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteže doći i zagrliti je, mada znam da ona meni bi.
- Tebe je nemoguće shvatiti!
Eh prijatelju,znam.. To čujem često. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume…
– Ko!?
Pa, ona, druže…
Jedan od onih života ( I dio)
Anamaria (zajedno bez “j“)
Bio je to još jedan od onih dana kad ti baš ne ide… No, da njih nije, kad bi se i setio da postoje
i dobri dani?
Pretpostavljam da sam tako primetio i izvesni Prljavi Vetar koji me je presreo ispred Glavne
Pošte? Na tom uglu vetrovi se ionako okupljaju redovno, kao besposleni dripci pred seoskom
samoposlugom, i da je to bio jedan, recimo, severac, jugozapadni, kpsava, povetarac, ili bilo koji drugi
zaduvani lik iz meteoroloških izveštaja, verovatno ga ne bih ni pogledao…
Ali ovaj je bio prljav, prljav i sav nikakav, a ja definitivno imam falinku da takve u društvu
zapazim pre nego One Druge…
I mislim da bi se propisno obrukao da je morao da dune u spirometar…
Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za
Spomenik Vojniku Koji Čeka Devojku Koja Neće Doći?), bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno
da zasite i trgove ovog sveta, ali taj vetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomeri. jedva je
nekako nakostrešio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom nabuno srozano reklamno
platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve…
Ipak, kad mi se onako grebatorski uneo u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je
u nozdrvama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući da ga
se otarasim, ali nije tek tako odustao. Saletao me je kao prosjak, sve do sredine pešačkog prelaza,
osećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na
antilopu, prašnjave i pepeljaste, lepljive kao tavanska paučina…
Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhapsio sam je vrhom jezika i
pljucnuo kao zrno maka…
Eto…
I vetar su nam zaprljali…
Pa sad, ako je to neki izgovor, bilo je poprilično kiše početkom meseca, danima su se sivi
vuneni oblaci cedili sa nebeskog štrika. Teški Koraci zdušno su pečatili Trg Slobode, Zmaj ]ovinu i
mermer Katoličke Porte, i onda, čim je sunce malo prosušilo pločnike, donovi su tu prašinčugu usitnili
do perfekcije, toliko, znači, da je čak i jedan probušeni vetar bio dovoljan da je digne i uskovitla…
Ekipi Autista na autobuskoj stanici to kao da nije smetalo?
U prolazu sam pokušao da ulovim neki sapatnički pogled, ali samo bi neko za metar i
sedamdeset niži nego ja uspeo da ulovi poglede Ljudi Sa Belim Plastičnim Kesama, koji su, odradivši
još jednu subotu, poraženo čekali poslednji bus za periferiju…
Zar sam ja stvarno jedini kom je zasmetao taj prašnjavi vetrić? Otkud to da me je probirljiva
gospojica Alergija najzad izofirala, pa godinama me nije ni primećivala?
Da, alergija, ne pričam napamet, tako bar ja posmatram stvari…
Oni pomenuti Teški Koraci dokoračali su, naime, iz Veoma Udaljenih Sela, prvo tu u Neka
Obližnja Sela (pretvorivši ih postepeno u Neka Veoma Udaljena Obližnja Sela), pa onda, mic po mic, i
gric po gnc, sve do same koštice varoši…
Da, da…
Nekome ko ne živi uz Neprilagodive ovo može zazvučati nerazumljivo, to mi je jasno, ali
priča o Neprilagodivima nije prosta kao većina stvari u vezi sa njima, i neću se prevariti da je ponovo
započinjem. Ukratko, dotični Teški Koraci, naviknuti na sve same prečice u životu, pokupili su iskrice
alergena negde usput, i doneli ih ovamo na cokulama i crnim gumenim čizmetinama. Pnmetio sam da
me ti tragovi guše, više i više, svakim božijim danom, ali badava, izgazili su ovaj grad suviše savesno
da bi ih ikako mogao izbeći. Jedino, možda, krećući se sasvim uz kuće, kao zaverenik, pritajenim i
senovitim sporednim ulicama koje još zamirišu na sebe, i u kojima se, kao u katakombama, još može
naići i na tragove koraka mojih retkih preostalih Zemljaka?
Dabome, na brisanom prostoru između pošte i pozorišta nisam imao nikakvih šansi…
Srećom, veoma blagi rastvor toga u vetru nije mi ozbiljnije naškodio, napravio mi je par
faltica na čelu, i malko pritvorio kapke mog pogleda (kao gutljaj gorkog leka, otprilike), mada, ruku na
srce, mislim da mi ni pre toga lice nije izgledalo puno vedrije…
No, setivši se, uglavnom, da Bulevar pravi blagu okuku stotinak metara uzvodno, držao sam
desno, najdesnije, nadajući se da će vetriša amaterski izleteti iz krivine kad se sledeći put zauka od
mosta, što se verovatno i dogodilo?
Nisam se osvrtao, za svaki slučaj…
Anamaria (zajedno bez “j“)
Bio je to još jedan od onih dana kad ti baš ne ide… No, da njih nije, kad bi se i setio da postoje
i dobri dani?
Pretpostavljam da sam tako primetio i izvesni Prljavi Vetar koji me je presreo ispred Glavne
Pošte? Na tom uglu vetrovi se ionako okupljaju redovno, kao besposleni dripci pred seoskom
samoposlugom, i da je to bio jedan, recimo, severac, jugozapadni, kpsava, povetarac, ili bilo koji drugi
zaduvani lik iz meteoroloških izveštaja, verovatno ga ne bih ni pogledao…
Ali ovaj je bio prljav, prljav i sav nikakav, a ja definitivno imam falinku da takve u društvu
zapazim pre nego One Druge…
I mislim da bi se propisno obrukao da je morao da dune u spirometar…
Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za
Spomenik Vojniku Koji Čeka Devojku Koja Neće Doći?), bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno
da zasite i trgove ovog sveta, ali taj vetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomeri. jedva je
nekako nakostrešio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom nabuno srozano reklamno
platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve…
Ipak, kad mi se onako grebatorski uneo u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je
u nozdrvama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući da ga
se otarasim, ali nije tek tako odustao. Saletao me je kao prosjak, sve do sredine pešačkog prelaza,
osećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na
antilopu, prašnjave i pepeljaste, lepljive kao tavanska paučina…
Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhapsio sam je vrhom jezika i
pljucnuo kao zrno maka…
Eto…
I vetar su nam zaprljali…
Pa sad, ako je to neki izgovor, bilo je poprilično kiše početkom meseca, danima su se sivi
vuneni oblaci cedili sa nebeskog štrika. Teški Koraci zdušno su pečatili Trg Slobode, Zmaj ]ovinu i
mermer Katoličke Porte, i onda, čim je sunce malo prosušilo pločnike, donovi su tu prašinčugu usitnili
do perfekcije, toliko, znači, da je čak i jedan probušeni vetar bio dovoljan da je digne i uskovitla…
Ekipi Autista na autobuskoj stanici to kao da nije smetalo?
U prolazu sam pokušao da ulovim neki sapatnički pogled, ali samo bi neko za metar i
sedamdeset niži nego ja uspeo da ulovi poglede Ljudi Sa Belim Plastičnim Kesama, koji su, odradivši
još jednu subotu, poraženo čekali poslednji bus za periferiju…
Zar sam ja stvarno jedini kom je zasmetao taj prašnjavi vetrić? Otkud to da me je probirljiva
gospojica Alergija najzad izofirala, pa godinama me nije ni primećivala?
Da, alergija, ne pričam napamet, tako bar ja posmatram stvari…
Oni pomenuti Teški Koraci dokoračali su, naime, iz Veoma Udaljenih Sela, prvo tu u Neka
Obližnja Sela (pretvorivši ih postepeno u Neka Veoma Udaljena Obližnja Sela), pa onda, mic po mic, i
gric po gnc, sve do same koštice varoši…
Da, da…
Nekome ko ne živi uz Neprilagodive ovo može zazvučati nerazumljivo, to mi je jasno, ali
priča o Neprilagodivima nije prosta kao većina stvari u vezi sa njima, i neću se prevariti da je ponovo
započinjem. Ukratko, dotični Teški Koraci, naviknuti na sve same prečice u životu, pokupili su iskrice
alergena negde usput, i doneli ih ovamo na cokulama i crnim gumenim čizmetinama. Pnmetio sam da
me ti tragovi guše, više i više, svakim božijim danom, ali badava, izgazili su ovaj grad suviše savesno
da bi ih ikako mogao izbeći. Jedino, možda, krećući se sasvim uz kuće, kao zaverenik, pritajenim i
senovitim sporednim ulicama koje još zamirišu na sebe, i u kojima se, kao u katakombama, još može
naići i na tragove koraka mojih retkih preostalih Zemljaka?
Dabome, na brisanom prostoru između pošte i pozorišta nisam imao nikakvih šansi…
Srećom, veoma blagi rastvor toga u vetru nije mi ozbiljnije naškodio, napravio mi je par
faltica na čelu, i malko pritvorio kapke mog pogleda (kao gutljaj gorkog leka, otprilike), mada, ruku na
srce, mislim da mi ni pre toga lice nije izgledalo puno vedrije…
No, setivši se, uglavnom, da Bulevar pravi blagu okuku stotinak metara uzvodno, držao sam
desno, najdesnije, nadajući se da će vetriša amaterski izleteti iz krivine kad se sledeći put zauka od
mosta, što se verovatno i dogodilo?
Nisam se osvrtao, za svaki slučaj…